Tebe.
Da utonem u san -
Beskrajan.
Ne volim buđenje:
Zidove,
Krevet,
I Plutona.
Želim mrak u očima -
A u njemu:
Izmišljen čitav svet,
Obojen maglom
i bojama.
I ne, ne volim buđenja.
Sve što želim je da sanjam
I sačuvam sećanja
Kroz mrak stvarana,
Što lešinar zaborava
Ih iz minuta u minut glođe.
Ja zaista ne volim buđenja.
Ne bih da sve se izbriše,
Da sve prođe...
Eh, da samo mogu vratiti vreme.
Radila bih sve suprotno nego što sam zaista bila uradila. Sve. Sve. Ama baš SVE!
Nisam ni slutila da će me odluke tog vremena koštati toliko dana sreće... Sada.
Mogla sam sve tada, a nisam učinila ništa. Kontriram. Uvek! Mrzim sebe zbog toga. Kako sam mogla izgubiti polovinu sebe?
Bilo bi dobro da sad zapnem i popravim stvari, ali dosta mi je toga, dosta mi je svega. Utonuću malo u ovu bol. Možda bude lekovita.
Da, prošao je i ovaj veoma dugi, naporan, ali istovremeno savršen dan!
Celodnevna šetnja Fruškom gorom tako oslobađa od negativnih razmišljanja, ali zadaje žuljeve... Ipak, žuljevi će proći... Samo žalim što sam išla samo 23 km. S obzirom na to da smo posle čekali ostatak ekipe oko 4 sata, mogli smo slobodno ići 34 km kao i prošle godine. Ali ok, i ovo je bilo dovoljno.
Posebno su me obradovali neki ljudi koji su imali dredove. Tako ih volim... Nisam manijak, ali bio je jedan slatkiš sa dredovima, lepim osmehom, malenim predivnim okicama i očaravajućim glasom. Mislim da će mi dugo ostati u sećanju.
Da, pouke (da naredne godine ne pravimo iste greške):
-nikako ne treba obući farmerke!
-nikako ne treba obući majicu sa čudnim izrezom, da ne bih ponovo imala crvene kocke po ramenima.
-dovoljno je jedno čokoladno mleko.
-nisu dovoljne tri flašice vode od pola litra.
-nikako obući starke ili skejterke (a šta onda? mislila sam da s obzirom da skejterke imaju deblji đon, neću imati žuljeve na prstima, a ipak...)
Pa, to je to.
Bilo je veoma dobro.
A sada - laku noć! Idem da spavam 1000 na sat!
Ja sam noćna mora, lična katastrofa, tempirana bomba, pogibljena sorta!
Želim ponovo na Gobline!