Njegovo lice mi je dan za danom sve privlačnije.

Ne, to nije ljubav, niti zaljubljenost. Ne bi ni mogla biti, nikad.

Ali...

Svakog puta kad ga ugledam, nešto u njemu privuče moj pogled i moju pažnju. Ne bi trebalo, nikako. Previše je razlika između nas koje život ne bi mogao da prevaziđe. Svesna sam toga, ali ipak ne mogu da zaustavim svoje misli o njemu. Svakodnevno.

Za njega sam samo jedna u većini, devojka u prolazu...

Divim mu se.

Primetila sam njegove rupice u obrazu. Primetila sam ih i u toku prethodnih godina, sigurno, ali sad su me opčinile.

Ne, one nisu od smejanja, već od mrgođenja.

Jesu li zbog toga toliko posebne?