Nemam drugačije objašnjenje za svoje snove.

Ne znam ni kako je započeo ovaj poslednji san (jer sam ih sanjala tri u toku noći). Uglavnom, moja mama je gurala ona kolica sa jednim točkom koja su bila ispunjena malim ugljem, a ja sam nosila ogromnu činiju ispunjenu malim ugljem. Negde smo to nosili, sa tačno određenim ciljem, jer nam je za nešto bilo potrebno. Zbunjujuće, ali ne mogu da se setim šta je bila poenta toga. No, nebitno. Onda, dok sam išla, ugledala sam na nebu kao da nešto iz njega viri. Bio je to kao kakvo korenje (ali nije bilo korenje) sačinjeno od (valjda) malih svetlećih zvezda. Brzo sam trčala nazad do travnjaka ispred moje kuće i popela se na klupu i gledala. Nakon toga sam krenula putem koji vodi dalje od kuće (valjda da bih završila započet posao sa ugljem) i iznad ogromne kuće koja se nalazi do naše, uvidela sam opet takve zvezde, u obliku nečeg čudnog (kako mrzim kada se ne sećam). Pokušavala sam da fotografišem, ali kad kod bih fokusirala na te zvezde, oni bi se na fotografijama promenili na polu-novogodišnje kolačiće i polu-plišane igračke. Nakon nekoliko neuspelih pokušaja sam odustala od fotografisanja i tad je došla moja sestra. Zamolila sam je da me fotografiše sa plišanom igračkom i sa jednim drugom V, koji se niotkuda pojavio.

Buđenje.

Weird feeling.