Ko sam ja?

Ko smo mi?

Ko su oni?

 

I opet mi je jedna priča uzdrmala misli.

Da li čovek može opstati kao individualno biće koje ne pripada nijednoj formiranoj grupi ljudi? Kada kažem grupa ljudi, pod tim podrazumevam, na primer, razna ljudska opredeljenja što se tiče ukusa (muzika, politika, modni stil, razni hobiji, poslovi itd.), ali i ono što je nepromenljivo (pol, nacionalnost i slično). Dakle, da li možemo da ne pripadamo nijednoj ovakvoj grupi? Naravno da ne. Svako u životu mora da ima ono 'nepromenljivo', tj. da pripada tim grupama ljudi, za koje se najćešće nema mogućnost opredeliti, već je to tako kako jeste.

No, šta je sa našim ličnim izborom? Mislim na grupe koje se formiraju prema našim ukusima. Svako je u životu nekad bio 'štreber', 'panker', 'komunista', 'anarhista', 'hipster', 'fenser', 'demokrata', 'profesor', 'domaćica'... Mogu se pronaći u nekoliko od navedenih reči, a pretpostavljam da će po jedna od ovih reči opisati svakoga ko ovo čita, najmanje jedna. Dakle, svi mi negde pripadamo.

Koliko pripadamo? Koliko je zdravo to, u kojoj meri?

Da dam primer na sebi. Bila sam 'pankerka'. Ljudi su govorili da ako bi pogled mogao ubiti, da bi neki ljudi već bili mrtvi, a takođe mi je bilo rečeno da sam bezosećajna. Svidelo mi se to. Devojka u martinkama, sa lancima na kariranim pantalonama. Delovalo je baš hladno. I želela sam da me ljudi gledaju na taj način. Samo što, ja, Sanja, uopšte nisam takva, ni malo! Sve mi je to bio deo opasnog imidža - devojka koja je nedodirljiva. Imala sam potrebu da odgurujem ljude od sebe.

Svako stvara svoj neki imidž (ne mislim sad samo na ovakav, već na bilo šta), prema tome kako se oseća, ili kako bi želeo da bude viđen.

Da li je taj imidž ono što smo zaista mi? Naše individualno ja?

Ja i dalje ne podnosim nepravdu, laži i prevare. Ne volim dvolične ljude, ne mogu da ih svarim. Ne volim samosažaljavanje. Ne volim glupost, neistinu i isprane mozgove. Volim da radim ono što hoću i osećam! I dalje ne dozvoljavam da mi se suviše približi neko koga ja ne gotivim, jer bih tako zgazila ono svoje "ne volim dvolične ljude". Volim adrenalin, poeziju, znanje. Volim rok, pank, rege, džez, bluz muziku. Volim zvukove klavira i violine zajedno. Volim brzi ritam gitare. Volim svirke, skakanja i alkohol. Volim da menjam frizure. Ne volim strah, mrzim strah. Moje drugo ime je istrajnost. Kada nešto želim, dajem sve od sebe da to i dobijem, i ne povlačim se tako lako! Volim intelektualne razgovore. Mrzim ogovaranja i plitke umove. Obožavam svoje prijatelje, a ljude koji mi nisu po volji maksimalno ignorišem. Volim da volim, volim da patetišem sa mojim dečkom. Obožavam seks. Volim da maštam kako ću uz svog dečka ostariti. Volim zagrljaje. Volim da znam i da mislim. Umem da budem kreativna. I umem itekako da budem hladna kao led. Ali i nežna kao malo mače. Agnostik sam. Ne volim smradpohlepnih ljudi. Ne preferiram materijalno. Želim da živim u drvenoj kućici u nekoj šumi. Želim da putujem. Volim da znam jezike, ali ne umem da akcentujem dobro nijedan. Priroda me očarava. Voda mi je kao drugi dom, mogla bih život provesti u njoj. Osvetoljubiva sam, ljubomorna i tvrdoglava. Teško puštam svoj ponos da nestane. Za ljude koji mi istinski znače bih uradila sve, bukvalno sve.

Pankerka? Ne. Ja sam samo biće koje oseća. Biće koje je nemoguće odrediti jednom rečju.

Mislim da mi više nije potrebna nikakva maska, nikakav imidž da bih radila sve što želim, a da se ne plašim osuđivanja zbog toga.

Dakle, zdravo je pripadati nekoj grupi ljudi. I ne samo jednoj. Zdravo je da znamo da nismo sami i da pored našeg JA, postoji naše MI. Ali, kao i uvek ono ALI. Ne treba da nam život bude zbog toga uvek isti, nikad promenjen, nikad poboljšan. Ne, ne, ne... Treba sazreti, treba uvideti da te maske potiskuju naše JA ako se previše koriste. A ne želimo da se naše Ja zauvek izgubi u nekoj gomili, je l'?

Svako sazri u svoje vreme, kada je spreman. Ja mislim da svakim danom bivam sve zrelija. I uvek treba tako da bude. Nikako drugačije.