Nakon dolaska na svirku u nekom kafiću gde se okupljala njegova generacija -

 Brat: Pitao je Szív za tebe.

Pogledala sam iza sebe, tamo je bio On... Brzo sam se sklonila da me ne bi video.

Bezuspešno, nakon nekoliko minuta je došao da priča samnom. Opušten. U trenerci... Onoj u kojoj sam ja spavala, u mojoj omiljenoj... kao da se nište nije dogodilo. Više se ni ne sećam šta mi je pričao... Sećam se samo toga da se čudio što nemam dredove (koje sam ošišala pre 2-3meseca).

I tako sam se ja nakon toga zabavljala sa prijateljima.

Otišla sam ispred muzike da đuskam, da zaboravim...

Došao je on.

Zagrlio me je.

Otišao je. 

Balada, druga balada, treća, četvrta... Sve  one koje me uništavaju.

 ...njegov poljubac na lice kada je odlazio.

Nisam mogla zaustaviti suze na putu do kuće.

Znam da ga ne mogu vratiti.

Znam da šta god uradim neće biti dovoljno.

Znam da...

Volim ga...

Najviše na svetu... i nikoga, nikad, neću voleti kao njega. Nikad.

 

Ostavi me...

Ostavi me da te zaboravim.

Molim te. Preklinjem te!

Pusti me...

Pusti me da odem.

 

Ja ovako ne mogu više. 

 

http://www.youtube.com/watch?v=Dy_fEcKaawU&context=C4e041d6ADvjVQa1PpcFOQYDxCHPU8eWg5TfHnYNuBghCWJuEdFag= 

 

I sada suze teku toliko da bi mogle stvoriti čitav okean. Najveća patetika u mom životu. Ali ja te volim, volim te i znam da je ova ljubav nemoguća jer smo mi bili prokleto tvrdoglavi.

Volim te.

Volim te!

 

Ne želim, ne želim da postojim bez tebe.

Ne želim da me predstavljaš kao najbolju drugaricu!!!